Kliktivizam u nekima izaziva mržnju i gađanje jer predstavlja naizgled pasivan oblik aktivizma. S jedne strane kliktivizam ne može u potpunosti zamijeniti tradicionalne oblike demokratske participacije ili građanskog neposluha poput prosvjeda i bojkotiranja. Međutim kliktivizam je komplementaran sa svim oblicima građanskih akcija i kao takav služi kao itekako korisna dopuna svim našim nastojanjima da uvedemo promjenu.
S druge strane treba biti na oprezu da kliktivizam ne zamjeni naš osjećaj za “napravljeno/obavljeno”. Oni koji samo klikaju i ništa drugo ne poduzimaju lako padaju u psihološku zamku zavaravajući sami sebe kako su korisni i tu njihov doprinos prestaje. Zbog kliktivista koji su upali u tu zamku za pravu akciju preostane premala skupina aktivista koja ne može stvoriti kritičnu masu za promjenu. Imajući na umu navedene potencijalne nedostatke i zamke sve druge prednosti koje pruža su blagodati ovog doba.
Ukoliko ga koristimo odgovorno, provjeravamo informacije, kritički sagledavamo probleme koje obuhvaća te pružamo komplementarnu potporu pomoću drugih alata demokratske participacije, kliktivizam postaje moćan alat koji ubada poput koplja. U nastavku u cijelosti prenosimo stari ali bezvremenski članak “Kliktivizam i aktivizam” iz 2011. godine od Borisa Ružića sa tportal.com koji je pisan u parskozorje ovog novog oblika participacije.
“Suvremeni prosvjedi pokazuju da ‘kliktivistički’ ubodi internetske generacije bole i smetaju mnogo više no što je itko iz tradicionalnih medija ili političkih struktura mogao pretpostaviti
Prosvjed ‘Okupirajmo Wall Street’ koji je započeo 17. rujna u njujorškom parku Zuccotti traje već više od 40 dana i dobar je pokazatelj premreženosti tehnologije i novih medija s ideologijom. Temelji okupacije sazdani su na gorućim problemima svjetske i američke svakodnevice – financijske teškoće, nezaposlenost, nepravedna distribucija bogatstva, nedostatak demokracije i korporativna svemoć tek su neki od simptoma koje detektiraju građani ili, kako su se sami prozvali, onih 99% društva koje ne uživa povlastice aristokratske manjine.
Medijska je pozornost prvih desetak dana gotovo potpuno zaobilazila prosvjede i okupaciju Wall Streeta, a podrobnije su se analize o događanjima za one koji ne mogu fizički prisustvovati okupljanju mogle naći na Twitteru (#OccupyWallSt i #OWS), Facebooku (OccupyWallSt i mnoge druge stranice) i tek na nekim nezavisnim portalima poput The Huffington Posta i Democracy Now. Ostali portali, novine i televizijska izvješća najčešće su ostajali tek na preliminarnom izvještavanju o događaju, dok su značajni srednjostrujaški i utjecajni mediji poput Fox Newsa potpuno ignorirali inicijativu koja se širila parkom Zuccotti.”
ŠTO NE MOŽE TELEVIZIJA, MOŽE INTERNET
“Uopćeno nezadovoljstvo građana za medije je predstavljalo Damoklov mač. Dok je s jedne strane kritika prosvjednicima upućivana na račun nedefiniranih zahtjeva (na koju su oni dobro reagirali rekavši da nisu teroristi i da ne njeguju diskurs zahtjeva) i nekoherentnosti, upravo je ta početna heterogenost omogućila iskorak u smjeru koji je i Hrvatska iskusila protekle dvije godine. Dovoljno je podsjetiti kako se, uvjetno rečeno, ‘stari mediji’ (televizija i tisak) nisu mogli kvalitetno nositi s temom studentske blokade fakulteta, pridajući joj epitete ‘neorganiziranosti’, ‘nekoherentnosti’ i zamjerajući pokretu nedostatak vodstva. Problem nije, kako bi se možda dalo pretpostaviti, posve političko-kulturalne naravi, već je značajnim dijelom i tehnološke.
Lanjski prosvjedi protiv naplaćivanja školarina i ovogodišnji prosvjedi protiv Vlade s Wall Streetom ne dijele samo ideološke sličnosti (problem distribucije bogatstva u neoliberalnom ekonomskom poretku), već i materijalne. Oni su, naime, decentralizirani, što tradicionalnim medijskim liderima onemogućava uobičajeno uokvirivanje problema. Sučelje s kojim smo inače suočeni kao gledatelji ili čitatelji vijesti, gdje se intervju u središnjem dnevniku svodi na dvije minute recitacije bez naznaka problematiziranja rečenog i gdje se najčešće odbija sučeliti dijapazon različitih mišljenja, gotovo je opće mjesto medija danas. Tehnološki pomaci u sferi decentralizacije proizvodnje i distribucije medijskog sadržaja – ukratko, internet – za taj poredak stvari su izazov.
Ono što televiziji predstavlja problem, jer ne uspijeva omeđiti prosvjednike i njihove zahtjeve unutar dvominutnog priloga, na internetu je praktički uvjet postojanja: buka informacija, poruka, poveznica, razmišljanja. Nezavisne portale, korisnike Twittera i Facebooka i novomedijske aktiviste svih vrsta ne zanima omeđivanje, već širenje informacija, a struktura interneta kao horizontalnog i autonomnog servisa bez autoriteta i vođe preslika je prosvjednih struktura proteklih godina, od hrvatskih prosvjeda, preko ‘arapskog proljeća’ do prosvjeda na Wall Streetu.”
NOVE TEHNOLOGIJE I POGLED ISKOSA
“Ipak, činjenica da određena grupa na Facebooku ima preko 100 tisuća članova ili da prosvjednici tweetaju nekoliko desetaka puta unutar minute ne znači da je tehnologija potpuno zaslužna za velike protestne akcije proteklih mjeseci diljem svijeta. Naprotiv, tehnologija u ovom slučaju pruža šansu onima koji su do prije desetak godina bili ovisni isključivo o televiziji i tisku ne bi li u virtualnom okruženju dobili više od onoga što teoretičarka filma Kaja Silverman zove geometrijskom točkom gledanja. Točkom koja njeguje samo jednu perspektivu prikazivanja – najčešće onu dominantne ideologije.
Pitanje koje ostaje visjeti u zraku, naime, što ovi prosvjedi misle ‘proizvesti’, nije važno koliko je važna gesta koju novomedijska tehnologija omogućuje – novi oblik ne samo okupljanja, već i razmišljanja. Sjetimo se egipatskog trga Tahrir koji je na trenutke okupljao preko milijun ljudi. Ne internetskih pasivnih korisnika, već stvarnih ljudi kojima je internet pružio prostor početnog izražavanja nezadovoljstva i nalaženja ljudi srodnih stajališta. Geometrijski, pravocrtan pogled zadnjih godina polako ali sigurno daje mjesto ‘pogledu iskosa’, onom koji ne vjeruje svemu što vidi na televiziji ili pročita u novinama. Ne treba pasti u zamku proučavanja Facebooka i srodnih društvenih mreža kao pasivizirajućih za korisnike, kao instrumenata koji potiču ono što britanski profesor medija Joss Hands naziva ‘kliktivizmom’. Sve više ljudi nove medije koristi u svrhu organiziranja, širenja informacija, rasprave, a na trenutke čak i kontrakulturno, zbunjujući dominantne medije ili policiju (tweetanjem o smjeru prosvjednog mimohoda sudionici brže mijenjaju strategiju nego što joj se policija može prilagoditi). “
NE POTCJENJUJTE LAJKANJE
“Inicijativa koja se već više od mjesec dana očituje u parku pored Wall Streeta nalikuje samoj Mreži koju svi koristimo. Decentralizirana je, heterogena ali produktivna, nema ciljeve (političari imaju ciljeve koje postavljaju kako ih nikad ne bi mogli ispuniti), ali njeguje razgovor. Lako se u tom informacijskom karnevalu možemo izgubiti ako zaboravimo koristiti nove potencijale medija koji su nam dani na raspolaganje.
Wall Street prosvjedi utoliko ne predstavljaju ni početak ni kraj nove prosvjedne paradigme, oni su simptom novih mogućnosti tehnologije. Narav prosvjeda nije se promijenila, promijenio se način organiziranja. Neki svoju snagu crpe iz mrežnog aktivizma i svejedno ruše vlade i predsjednike u stvarnom svijetu (‘arapsko proljeće’). ‘Pretjerano’ tweetanje i ‘lajkanje’ prosvjeda na Wall Streetu upravo zbog toga ne treba podcjenjivati. Kao i mnogi prosvjedi u zadnje vrijeme, aktivisti parka Zuccotti pokazuju kako ‘kliktivistički’ ubodi internetske generacije bole i smetaju mnogo više no što je itko iz tradicionalnih medija ili političkih struktura mogao pretpostaviti. Preklapanje virtualnog i stvarnog nikada nije bilo bjelodanije.”
