VJEČITI KRALJ SLOBODE I DEMOKRACIJE
Prosvjed je javni skup u svrhu izražavanja protesta ili mišljenja. Prosvjed predstavlja daleko najpoznatiji oblik demokratske participacije građana iako se uglavnom koristi kao reakcija – izražavanje nesuglasica ili neodobravanje određenih poteza vlade. Za vrijeme totalitarnih režima naši preci su mogli samo sanjati o tome da mirno i slobodno prosvjeduju jer su takvi pokušaji često bili oružano i krvlju ugušeni dok su se organizatori i sudionici naknadno gonili, optuživali, mučili i ubijali. Posljednji takav ugušeni prosvjed u Hrvatskoj dogodio se u okviru Hrvatskog proljeća ranih 1970-ih godina. Znači ne još tako davno čak i na našim prostorima prosvjedovanje je bilo u potpunosti onemogućeno i opasno za pojedince.
Danas kao slobodni građani suverene i demokratske republike koja je član međunarodne zajednice možemo slobodno organizirati prosvjede kada god to poželimo i gdje god nam odgovara (skoro). Također imamo pravo odrediti bilo koju temu prosvjeda makar ne naišli na puno onih koji podržavaju našu ideju. Zapravo imamo toliku slobodu te možemo sami samcati javno prosvjedovati na način da se npr. stanemo ispred bilo koje javne istitucije, sa transparentima na kojima smijemo napisati što god nas je volja, uzvikivati bilo kakvu poruku, sve to snimiti mobitelom i objaviti na društvenim mrežama te podijeliti sa medijima. I tako iz dana u dan. Najgore što nam se može dogoditi je da zaradimo neku smiješnu kaznu za remećenje javnog reda i mira. Zamislite da živite u vrijeme nekog totalitarnog režima (kakvi još i dan danas postoje) i pokušate napraviti sličnu scenu gdje bi i kako završili.
OD ŽUDNJE I RIZIKA DO INERCIJE I APATIKA
Nevjerojatno je koliko smo napredovali kao društvo u smislu poboljšanja slobode pojedinaca ali je također nevjerojatno koliko smo u tako kratkom razdoblju počeli uzimati tu slobodu zdravo za gotovo. Od Hrvatskog proljeća u kojem je prosvjed bio opasan po život do slobode koju imamo danas prošla su jedva 2-3 desetljeća a situacija se maskimalno okrenula u našu korist zahvaljujući tome što smo se krenuli u smjeru demokracije i građanske slobode. Unatoč tome mi smo danas uglavnom inertni i apatični – teško nam je organizirati se i prosvjedovati, a politička situacija nas uglavnom ne zanima osim ako smo direktno pogođeni nekom lošom politikom.
Vjerojatno svatko od nas po krvnoj liniji ima među svojim precima pojedince koji su bili gonjeni, zarobljeni, mučeni, javno osramoćeni i ubijani jer su se borili za status slobodnog građana – isti taj status sa kojim se većina nas danas rodila. Mnogi među tim precima su se dobrovoljno i hrabro, gotovo suicidalno upuštali u taj rizik iako su bili svjesni da je status slobode kakav mi uživamo danas za njih neostvariv ali da će se njihova žrtva jednoga dana isplatiti njihovim potomcima – nama. Ljudi su prije žudili za slobodom o čemu svjedoče brojne pjesme, knjige i razna umjetnička djela osim brojnih prosvjeda i pokušaja istih koji su krvavo ugušeni.
Možda ako zamislimo na trenutak kako su ti naši preci izgledali, na trenutak ih pogledamo u oči i kažemo: “Ma ne isplati se danas prosvjedovati oni nas i tako ne slušaju”… Možda ćemo tada shvatiti u što smo se pretvorili i koliko smo razmaženi i slabašni… Ali možda ćemo tada početi cijeniti njihovu ulogu koju su odradili za nas zajedno sa pravima i slobodom koje su nam omogućili.
UPITNA UČINKOVITOST PROSVJEDA
Osim naše ignorancije i razmaženosti koji nas čine apatičnima i inertnima često se dovodi u upit sama učinkovitost prosvjeda. Tješimo sami sebe kako to nema smisla, ne isplati se, i tako nas neće poslušati, sve to ne vodi nigdje… Pretvorimo se u filozofe koji su u stanju kreirati čitav opus izgovora i opravdanja. Da nas čuju naši preci bilo bi im neugodno. Tko je onda tu lud?
Istina je kako prosvjedi ne rezultiraju uvijek željenim rezultatom ali to i nije njihova jedina svrha. Ne možemo očekivati poput male razmažene djece da ćemo uvijek dobiti točno ono što želimo točno tada kada to želimo. Između ostaloh prosvjedi služe za to da podsjete naše izabrane vladajuće kako oni samo formalno vladaju. Moć kojom vladajući raspolažu bilo u parlamentarnoj demokraciji ili u apsolutnoj monarhiji može i najpoštenijem čovjeku pomutiti razum jer je to dobro poznata psihološka posljedica raspolaganja sa moćima. I zato služe prosvjedi kao najmoćniji od svih oblika demokratske participacije – da spuste vladajuće na zemlju, vrate ih u realnost i podsjete kako su oni odabrani da služe narodu, a ne obrnuto.
STVARNA MOĆ PROSVJEDA
Da su prosvjedi neučinkoviti oni nikada nebi bili zabranjivani i to je jedina činjenica. Zato što nikome tko vlada nije ugodno znati da se pred njegovim dvorima, parlamentom ili obiteljskom kućom skupila masa ljudi ujedinjena u svojem položaju, ustrajna u svojem cilju i glasna sa svojom porukom. Čak bi i najvećeg psihopata uhvatila panika da zna kako je opkoljen masom ljudi koja zviždi, urla i neda se doma. Jer svatko je u takvoj poziciji svjestan da se stvari mogu oteti kontroli i ono što je miran prosvjed može prerasti u nasilje jasno usmjereno prema određenim osobama. Upravo zato su prosvjedi divni i moćni – u suštini su mirni ali psihološki su nasilni i stravični iz perspektive onih protiv kojih se prosvjeduje. Upravo zato možemo prosvjedovati mirno a biti učinkoviti poput nasilnika bez da budemo zapravo nasilni.
Zapravo jedini faktor koji čini prosvjede neučinkovitima je razjedinjenost građana, neučestalost održavanja i slaba posjećenost prosvjeda. Zato ujedinimo se i budimo uporni, budimo jasni i budimo glasni. OD Markovog trga do svake javne institucij, od trga bana Jelačića do privatne kuće ili zgrade svakog političara, prosvjedujmo uvijek bez obzira na doba godine i doba dana. U protivnom šutnja, pasivnost i inertnost imaju dvostruki razorni učinak jer ne samo da odobravamo trenutačnu lošu politiku nego ispada da ju i podržavamo. Kako stara latinska poslovica glasi:
Qui tacet consentire videtur. – Tko šuti smatra se da pristaje.
ili kako glasi malo modernija verzija iste poslovice:
Silence is violence/compliance. – Tišina je nasilje/pristajanje
